Ilirski narod Liburni na Ugljanu - Autor: Vladimir Alavanja

Nakon mlađeg kamenog doba na našim prostorima pa tako i na otocima razvijaju se kulture bakrenog doba i kulture brončanog doba i to u razdoblju od 2 tisuće godina prije Krista. Nažalost ova su razdoblja u Sjevernoj Dalmaciji jako slabo poznata i istražena pa tako i zadarsko otočje. O tim razdobljima nema tragova u Ugljanu. Jedini trag oko kojeg su dugotrajne rasprave među povjesničarima, arheolozima, lingvistima da li se podatak kojeg donosi rimski pisac Plinije "Nasuprot Zadra nalazi se LISSA." ("Contra Jader est Lissa.") odnosi na otok Ugljan ili ne.

Nakon mlađeg kamenog doba na našim prostorima pa tako i na otocima razvijaju se kulture bakrenog doba i kulture brončanog doba i to u razdoblju od 2 tisuće godina prije Krista. Nažalost ova su razdoblja u Sjevernoj Dalmaciji jako slabo poznata i istražena pa tako i zadarsko otočje. O tim razdobljima nema tragova u Ugljanu. Jedini trag oko kojeg su dugotrajne rasprave među povjesničarima, arheolozima, lingvistima da li se podatak kojeg donosi rimski pisac Plinije "Nasuprot Zadra nalazi se LISSA." ("Contra Jader est Lissa.") odnosi na otok Ugljan ili ne. Susjedni nam otok Iž naziva se Gissa, otok Pag naziva se Kissa. Večina lingvista smatra da su nazivi s inačicom na Issa predindoevropskog podrijetla, dakle mlađekamenog, bakrenodobnog ili pak brončanog podrijetla. Dok znanost ne riješi ovo pitanje ostaju indicije da se otok Ugljan zvao Lissa pa možda i samo mjesto Ugljan i da su ga stanovnici pohodili u bakreno ili brončano doba.

Prvi narod koji je nastanjivao mjesto Ugljan jesu Iliri i to njegov narod Liburni. Liburni se javljaju u 11. stoljeću prije Krista i svoju kulturu razvijaju do Rimske okupacije, tj. do početka 1. stoljeća poslije Krista. Liburni se rasprostiru od rijeke Raše duž obale i otoka do rijeke Krke. Stručnjaci su njihov kulturni razvoj podijelili u 6 razvojnih faza. Narod Liburna čine nekoliko plemena (Mentori, Peceuti, Himani itd.) a život su organizirali u manjim skupinama koje zovemo opčine i bilo ih je 40. Po nekim izvorima Liburni su svoje otočje djelili na Elektrolides i Mentorises. Dio sjevernih zadarskih otoka izgleda da je činio dio otočja Mentorides pa je možda i otok Ugljan uključen u to otočje. Na zadarskom otočju pa tako ni u Ugljanu nisu poznate sve faze razvoja tog naroda već samo ponešto od tog burnog i bogatog života. Najbolje su do danas sačuvana dva ilirska, liburnska naselja gradine, Čeljank i Kuran.
Klikni za uvećanu sliku!

Gradina Čeljank nalazi se u ugljanskom zaseoku Muline jugozapadno od stare kuće Alfonsa Vidakovića na brežuljku nadmorske visine 50 metara. Brežuljak je opasan zidinom, bedemom velićine 87x25-50 metara. Bedem je građen od nepravilnog i neobrađenog kamena u suhozidu, a da bi bio što čvršći građen je od dva zida koji su prislonjeni jedan na drugi, a ima indicija da je sjeveroistočna strana bedema građena i od više redova zidova prislonjenih jedan uz drugi. Bedem je jajolikog oblika, na južnoj strani se račva tj. produžuje u polukružni krak i spušta prema zapadu oblikujući terasu te se tako formira podgrađe. Ulaz u gradinu je na zapadu bočno, i formiran je kao spirala radi lakše obrane, a jedan dozidani dio bedema znatno sužava ulaz. Na navedeni način neprijatelju se otežava ulaz u gradinu. U tako utvrđenom prostoru obitavali su najčešće u slučaju opasnosti od neprijatelja. Sa Čeljanka je pregledan pogled na zadarski kanal, kanal između otoka Ugljana i Dugog otoka te je posebno pregledan Ždrelac kao i susjedni otoci Rivanj i Sestrunj. Stanovnici Čeljanka su mogli kontrolirati promet kroz Ždrelac i znati da li se približava bilo kakav neprijatelj. Živjeli su u malim kućicama četvrtastog oblika veličine 4x4 metra i 3x4 metra građenim u suhozidu kao današnje bunje jer ih je tu pronađeno 6, što na samoj gradini , što u njenom podgrađu.

Liburni su svoje pokojnike pokapali u grobove u zgrčenom položaju, a grob su činile četiri neobrađene kamene ploče (škrile) i peta ploča je pokrivala grob. Grob je bio smješten u ravno zemljište ili pak u za tu priliku napravljenu kamenu gomilu, humak, tumulus. Na vrhu Ovčjaka je sačuvana jedna takva gomila, humak a prema Luci i Pavlešini nalazi ih se još šest. Jedna gomila, humak nalazi se od Gornjega sela prema Ždrelcu na vrhu Kumić a mještani je zovu Vela gomila. Ove gomile do danas nisu istražene ali po položaju, obliku, veličini, načinu gradnje i dr. odgovaraju istraženim liburnskim gomilama na zadarskom otočju i kopnu, te se bez njihovog sistemskog istraživanja svrstavaju u liburnsku kulturu. Moguće je da su i starije jer se slične gomile javljaju već u brončano doba te je njihovo sistemsko istaživanje neophodno. Na gradini Čeljank nalazi se relativno plitki arheološki kulturni sloj zemlje koji se do sada nije sistematski istraživao. Na gradini i oko nje pronađeno je dosta malih ulomaka liburnske keramike. Rađena je od gline mješane sa kristalnim vapnencem, kalcitom (Ugljanci kažu bablja sol) pečena je na otvorenoj vatri.
Klikni za uvećanu sliku!

Gradina Kuran južno od Čeprljande opasana je bedemom poluelipstasog oblika. Bedem je rađen od tri suhozida naslonjenih jedan na drugog, da bi bio čvršći. Nekada je bilo vidljivo lice bedema ali danas kada se dijelom obrušio i kad ga je dijelom pokrila makija to nije vidljivo. Bedem ne opasuje cijelo brdo jer je na južnoj strani litica kao prirodna obrana stoga nije bio ni potreban. Mnogo kasnije kad Kuran nije bio pokriven makijom s ugljanskog polja lijepo se vidio bedem i ličio je na prsten, viticu, pa su ga Rimljani prozvali Korona, što na latinski znači vijenac, a Hrvati su taj naziv malo iskrivili pa imamo današnje ime Kuran. Podno brda Kuran na brežuljku Stražici nadmorske visine 90 metara nalazi se poveća gomila, humak promjera 20 metara i visine oko 2 metra.



Po svojim karakteristikama i bez arheoloških iskapanja svrstava se u liburnsko razdoblje. Kuće za stalno stanovanje stanovnika bile su najvjerovatnije podno Kurna u njivama zvanim Mirišće jer je tamo sačuvano dosta malih suhozidnih građevina koje oprilike odgovaraju liburnskim kućama na zadarskom teritoriju. Na gradini i oko nje nađeno je je više ulomaka liburnske keramike i upravo ona nam daje neke sigurnije putokaze za određivanje vremena kad se na gradini živjelo. Posebno se istiće vrat jedne oveće posude koja je mogla služiti ili za pohranu vode ili pak za pohranu žitarica, to je tip posude zvane dolia na kojoj se uočava južnoitalski uticaj i određuje se u 6. stoljeće prije Krista.

Možemo zaključiti da je gradina bila naseljena u III. fazi liburnske kulture što ne znaći da možda nije bila naseljena i ranije al bez sustavnog istraživanja teško je to potvrditi. Možemo napomenuti se na brdu Ščah nalazi veliki obrambeni bedem koji se pripisuje linburnskoj kulturi, ali s obzirom da do sada nisu pronađeni na gradini ni oko nje nikakvi tragovi stanovanja smatra se da nije bila stalno naseljena već je mogla poslužiti kao mjesto za bijeg u slučaju veće i trajnije opasnosti.

Gradine Ščah, Kuran i Čeljank zatvaraju jedinstveno polje i jedinstveni geografski prostor pa je moguće da je to činilo jednu zatvorenu ekonomsku jedinicu liburnsku opčinu kojih je na prostoru cijele Liburnije bilo oko 40. Osim navedenih gradina na otoku Ugljanu još su gradine na sv. Mihovilu i gradina Orjak kraj Kali. Na susjednom otoku Sestrunju su 2 gradine, na otoku Pašmanu 10 (6 liburnskih), na otoku Molatu 3, na Dugom otoku 9 itd.

Po svoj prilici život u gradinama u Ugljanu prestaje kad dolaze Rimljani u ovo područje i tada se formiraju nova mjesta za stanovanje, nov način života. Zasad su stručnjaci navedene objekte prepisali liburnskoj kulturi mada ima indicija da ih ima još. U Ugljanu se nalaze mnogobrojne gomile, humci koji bi mogli biti liburnski, ali bez pažljivog stručnog istraživanja teško je to sada tvrditi. Neke gomile, humci su i uništeni raznošenjem kamenja za potrebu gradnje i to prvenstveno cesta kao što je gomila u Čeprljandi na Grušinama ili Barešina gomila i mnoge druge, a da ih stručnjaci nisu pregledali, a očevici pričaju o materijalu pronađenom u njima (kosti, keramika) i taj materijal bi nam bez sumnje pomogao u razrješavanju niza nepoznanica života na Ugljanu. Svaka gomila ne mora biti liburnska jer su gomile nastajale i kao rezultat krčenja obradivih površina ali kao takve sada kada živimo sasvim drukčije svjedok su truda i rada naših djedova, njihove marljivosti i upornosti. Zbog navedenog, gomile kao mnogobrojne ugljanske ogradne zidove moramo sačuvati gdje god je to moguće kao svjedoka jednog vremena i kao dio tipično dalmatinskog pejsaža. Ako već moramo intervenirati uputno je konzultirati arheologe kako bi se njihov kulturni sadržaj na vrijeme uočio, snimio i pohranio u muzej. Neobićno je da u Ugljanu nije pronađen niti jedan liburnski grob, a na zadarskom otočju otkriveno ih je 11, a na susjednom Sestrunju 4 ( don Amos - Rube Filipi dokumentira u Sestrunju 12 liburnskih grobova).

Zasigurno su Ugljanci nailazili na takve grobove ali nisu stručno arheološki obrađeni. Prića se o jednom grobu u Čeprljandi kod Mirišća, zatim o jednom grobu južno od Roskrižja iza Milinovih bora u Lučinu selu, zatim o jednom grobu južno od Ljokinih kod njive Gruh. Na žalost bez dobro dokumentiranog nalaza, bez sačuvanog arheološkog materijala navedene priće ne mogu se uzeti kao znanstvene i stručne činjenice stoga ne pomažu u rasvjetljavanju povijesti i prapovijesti Ugljana. Grobni nalazi nam najčešće jako puno govore o nekom narodu, njegovu životu i pomažu u preciznijem određivanju vremena pokopa pokojnika pogotovu kada se u grobu nađe keramika, narukvice, ogrlice, oružje i dr.



Da zaključimo gradina Čeljank izdvaja se po svom obliku, ulazu, podgrađu, kućama među mnogobrojnim gradinama liburnske kulture zadarskog kraja. Gradine Kuran i Čeljank kao lijepi vidikovci mogu biti iskorišteni u turistieke svrhe jer svakome možemo pokazat lijep vidikovac na zadarski arhipelag s tih brda i istovremeno tisućgodišnju kulturu Ugljana.

Neophodno je da sve spomenike čuvamo jer ih nismo ni stvorili već su nam kao i priroda dani da u njima uživamo i dužni smo ih budućim pokoljenjima proslijediti konzervirane, stručno i znanstveno obrađene jer smo ih samo posudili od budućih generacija.